Šejn

Dok živim život koji nisam birao sam o vrelom vjetru s juga moja duša sanja...

02.12.2007.

Negroznica ponedeljnog prijepodneva...

Sutra opet imam slobodan dan. Jako rijetko sam slobodan ponedeljkom, ali u poslednjih mjesec dana se evo dešava drugi put.
Često se sjetim osjećaja prošlog, danguba cijeli dan, i dvije ekstra utakmice.
Zenit iz Sankt Petersburga je čini mi se gostovao Saturnu iz Ramenskoja, poslednje kolo ruske premijer lige, ako Zenit ne izgubi, prvak je. Branili se, ovi kidisali ko neslani... odbranili se, osvojili titulu.
Druga utakmica finala Lige šampiona Afrike... tunižanski Etoil Sahel gostuje u Kairu egipatskom Al Ahliju, stogodišnjica postojanja Al Ahlija, na tribinama Hosni Mubarak... meni je taj Mubarak već nekako polulegendaran lik, kao što su osamdesete već polulegendarne godine... nekako mi  je njegovo prisustvo dalo na značaju toj utakmici. Sudija neki ludi Marokanac, svi su očekivali da Al Ahli osvoji titulu, ail Etoil Sahel (Zvijezda Sahela?) nekako dade gol valjda, i onda napadi Al Ahlija, sudija ih ošteti za 2-3 penala, dade crveni jednom iz Al Ahlija u kontri Tunižana... al oni nijednom da se pobune. Kontam dal su disciplinovani ili se u Africi sudija poštuje, ili su tamo antidoping kontrole još strane pa to sve drogirano ni ne zna da ih je sudija oštetio, samo trči. Uze ESS titulu.
Ponedeljak prijepodne, opuštencija, koliko je moguća u datom trenutku, dvije dobre egzotične utakmice završene do 13h... da je čovjeku više nekog relativno normalnog života... već jednom... a zahvaljujući kablovskoj, bar fudbala ima koliko čovjek hoće!
Drago mi i zbog Zenita, nadam se da će ući u Ligu Šampiona...