Šejn

Dok živim život koji nisam birao sam o vrelom vjetru s juga moja duša sanja...

08.01.2008.

Tvigi Sirotanović

"Bila je to 1966. godina, a Tvigi je, bukvalno preko noći, s nepunih 17 godina, postala modna "ikona" i fenomen o kom se govori!
Visoka 168cm i teška svega 41 kg, Tvigi je svojom "tankom", gotovo dečačkom figurom, prezentovala potpuno novu viziju ženstvenosti. Obučena po poslednjoj modi, izražajnih očiju i kratke plave kose, bila je apsolutna senzacija i vodeća modna ličnost, čije se lice smešilo sa naslovnih strana prestižnih modnih magazina. Svojim stilom je poručivala ženama da se oslobode konzervativizma, naglašavajući njihovu nezavisnost i slobodu koje su im donele šezdesete."
 
Čitam novine prije par dana, i naletim na ovaj dio. Odmah su mi pale na pamet žene iz Engleske iz 1966, jer Tvigi je inače iz Engleske. Prva asocijacija su mi bile one engleske serije i filmovi, Eastenders i fazoni, one očajne frizure, odjeća, šarene tapete, rudnici uglja... i zapitao sam se - šta li se kog đavola promijenilo u životima tih žena pojavom nekakve nove manekenke? Spreman sam da se kladim u dvaes marke da i nije nešto puno. Da li su te žene, domaćice, majke, loše plaćene radnice iz provincije, prostitutke, šta sve ne, odjednom takođe postale u skladu sa novom vizijom ženstvenosti, da li su se smiješile sa naslovnih strana prestižnih modnih magazina, bile obučene po poslednjoj modi...? Little tomorrow. Pa zašto onda ova budala piše kako je ta manekenka donijela neke nove vizije, otkrila lijek za rak?
Sve to me podsjetilo na one udarnike iz komunističke propagande, akcijaše, Alije Sirotanoviće i slične. Dok su gospoda funkcioneri ženili pjevačice i balerine, dobijali stanove površine fudbalskih igrališta, pravili vile i vikendice, išli za mjesta ambasadora na zapadu i u trgovinska predstavništva, krali pare, upropaštavali firme, taslačili 30 godina mlađe ljubavnice, slali djecu po Amerikama i Londonima... kao primjer su nam gurali kojekakve avetinje što su, nekad u svojoj radnoj organizaciji a nekad na ORA crnčili ko nečitavi, trošili jal pluća jal leđa više nego što ih je crn život primoravao, i još tražili veće lopate!
Naravno, ni narod nije pao s Marsa, zna se i kako se živjelo, neke škole su se završavale, zapošljavalo se, napredovalo se potkupljivanjem, pozicije su dobijane mitom, poslušnošću, moralno-političkom podobnošću, preko veze, preko kreveta... malo se ko ljetovalo, malo se uzimalo kredita koje je jela inflacija, uzimalo se, kola, video rekorderi, pravile se kuće, dobijali stanovi... i nadalo se da će ti direktora smijeniti prije nego što upropasti firmu i ostavi te u bijedi, da ćeš nekako zadržati svoje mjesto na koje je oko bacila neka ljubavnica generalnog ili nekog sličnog direktora, da neće tebe okriviti za ono što ti šef krade, a bogami da ćeš i ti uspjet da ukradeš malo za sebe, da ćeš preko veze dobiti da radiš u kakvoj Libiji ili sličnom Iraku, gdje ćeš se na 40+ truditi da zaradiš nešto za svoju familiju, dok te povremeno Amerikanci bombarduju. Ne znam sjeća li se neko onog američkog bombardovanja Libije, ali u fabrici lijekova koju su gađali radili su i radnici Energoinvesta recimo.
Ali, priča za malu djecu je bila ono, poštenje, samoupravljanje, udarništvo, podmetanje leđa, trka ko će više ćumura iskopat.
Kad sam pročitao šta je ovaj genijalac napisao o toj Tvigi (inače, neka čuvena manekenka iz šezdesetih, Lesli Hornbi, Tvigi, šta li, kako li... ) odmah sam slike Naomi Kempbel povezao sa onim rudarom sa one stare novčanice iz SFRJ, sa onim cvikama i lopatom, ne znam jel to Alija Sirotanović?
Isto tako kao što su nekad narodi prikazivali te traktoriste sad nam prikazuju te manekenke i sportiste. Evo djeco, to vam je život ustvari. Visoka moda, modne revije, svjetla reflektora, skupe cipele i krpice, bijesna kola, butkice i sise, visoko društvo, Seks i grad, žurke, zabava, provod...
Tako valjda mi kad vidimo na televizoru ili u Kozmopolitenu da Naomi Kempbel nije konzervativna, već je nezavisna i slobodna, treba da povjerujemo da smo ustvari i svi mi takvi.
Život se ne sastoji od crnčenja, borbe, nema sirotinje, nezaposlenih, jadnih i bijednih, gladnih... svijet ne vode velike kompanije i moćnici preko velikih sila koji zarađuju milijarde na glupim masama, pljačkajući prirodna bogatstva, bogateći se na nafti iz kakve vukojebine čiji stanovnici žive na banani i po dnevno... život je pjesma. I ti ćeš biti takav/takva. Samo se ponašaj kako ti kaže Veliki brat, kupi ovaj šampon, ovu kremu, ove cipele, ove patike, ovaj mobitel, ovaj ajpod/ajfon/48Gfoun/sifon, ovaj sat, ova kola, gledaj ovu emisiju, pošalji sms za ovu nagradnu igru, pozovi ovaj kviz i čekaj ko kreten pet minuta da te ne uključe. Kad te kakva velika firma otpusti, kao ono Dojčbanka kad je ostvarila rekordan profit a otpustila radnike, kad te ko pokrade, opljačka, kad ti unište poljoprivredu i privredu u zemlji, kad ti nametnu slobodnu trgovinu kako bi ti prodavali svoju trećerazrednu robu kojoj ne mogu da konkurišu proizvodi firmi za koje radiš ti ili tvoji jer su u tranziciji, pa propadaju, kad ti smijene vlast nasiljem, stvore nestabilnost, pošalju kakakv manji rat... samo ćuti i trpi. Sve je to nebitno, svi smo mi Naomi. To je samo mali zastoj, košmar, nešto nebitno. Kad ti Amerika i Engleska uništavaju državu, ti sanjaj američki san, koka kolu, i maštaj da odeš u Ameriku i Englesku, jer je to raj na zemlji. Kao i Švedska, Njemačka, Austrija. Nemoj da se pitaš ko ti je uništio zemlju pa ti moraš da ideš negdje drugo i zašto to Bosna nije kao Finska.
Samo što se Naomi niko ne smije kao Aliji Sirotanoviću. Niko ne misli da je budala. Naprotiv, svi žele da budu kao ona. Ili Bekam, 250 miliona dolara za ugovor. Pa ko ne bi volio da bude kao oni, njima je super. Zato je ova laž i najopasnija, opasnija od Alije Sirotanovića, jer radi. Kao one piramidalne šeme, uplatiš iks stotina evra, pa nađeš još pet njih da uplate, pa oni nađu, pa njihovi nađu... a zna se da dobijaju samo oni na vrhu. A prodaja muda za bubrege cvjeta.
 
"To je poslušnost iz uverenja da tako treba, da je to dobro za vas. Tirani koji vas vežu lancima i zatim bičevima nagone na rad obični su nasilnici. Pravi moćnici, međutim, uvežu vaše nervne ćelije, i to tako da im vi sa radošću služite. I mislite da je to služenje prava sloboda. Čuvena treća dimenzija moći znači baš to – da podložnik i ne primećuje da je sluga, da mu potčinjenost i prisluživanje ništa ne smetaju i da čak voli svoje ropstvo"
(Slobodan Antonić, “ Tri lica moći ”, Nova srpska politička misao , god . XIII (2006 ), br. 1–4, str. 7–33)
 
"Čak i bez neposrednog pozitivnog potkrepljivanja pojedinaca, sistem vrednosti se iz vrha elite prenosi na obode elite i dalje, u podelitu, preko mehanizma statusnog oponašanja. Savremeno svetsko društvo možemo posmatrati kao lestvicu nejednakih statusnih položaja. Ti položaji svakako da imaju veze sa materijalnim zaleđem. Ali njihova glavna odrednica ipak je pojedinčev sistem vrednosti. Prihvatanje određenog sistema vrednosti može voditi do boljeg statusnog položaja, a ovaj, makar u izgledu, i do viših nagrada. Otuda kulturu viših statusnih slojeva – njihov izgled, ponašanje, način života – oponašaju niže statusne grupe. Medicinske sestre i tehničari oponašaju lekare, seljani oponašaju građane, službenici šefove...

Oponašanje ima vid kapilarnosti (trickle effect), što znači da se osmotski širi društvom. Ljudi sa nižih položaja oponašaju način oblačenja, češljanja, govorenja, stanovanja, prevoženja, letovanja itd. osoba sa viših položaja. Time oni ne žele nikoga da prevare u pogledu svog društvenog položaja (kao što često veruju snobovi na vrhu). To se može shvatiti samo kao znak prihvatanja sistema vrednosti koji stvaraju viši društveni krugovi, znak nesvesnog prihvatanja njihovog prvenstva, njihove kulturne nadmoći. Oponašajući one gore, nižeplasirani sami sebi stvaraju iluziju o uzdizanju. Ali time priznaju i jačaju sistem. Tako kupuju loz za životnu lutriju, nadajući se dobitku. I premda je broj dobitaka neveliki, samo posedovanje loza ima umirujuću funkciju."

(Slobodan Antonić, "Kulturni rat u Srbiji" )